Priča za roditelje – Siniša Glavašević

PRIČA ZA RODITELJE

Najljepše je imati djecu jer djeca su budućnost, ona su nada u bolje sutra, vjera da će ono što slijedi zaštititi starost. Kad čovjek ima djecu, onda je sve bolje, jer kada vas svi napuste, opet

vam ostaju vaša djeca.

Sve to pak povećava vašu odgovornost jer, ako želite bolju budućnost, onda morate svim silama nastojati da tome i sami pridonesete. Naučiti djecu da se smiju, da misle lijepo, da ih

upozorite da njihova htijenja ne budu veća od nebeskoga svoda, da njihove ruke ne prljaju ničija djetinjstva, i ničije želje, morate ih jednostavno naučiti da ljube. Jer tko ljubiti zna, toga

ljube. Ljube njegova nastojanja, toplinu njegove dobre ruke, njegove poglede. Oni drugi, oni čije su misli crnje od najcrnje noći, oni čiji se obrazi ne žare ljubeći i čija se riječ kida na

paučinaste niti kada krene u neuhvat, oni drugi mogu istezati svoje vratove iznad površine životnoga tijeka, mogu se vješati o ramena hrabrih plivača, ali ih struja ipak vuče dalje od

obale, i dublje u mrak. Ti kojima noć ne služi za zagrljaje, ti kojima mjesečina ne zatvara noći i koji truju ljepotu svojom nazočnošću, tonu i prije nego što zaplivaju. Ako imate djecu,

pogledajte ponekad u plavi atenski svod pa ako među zvjezdastim krijesnicama spazite makar jednu kojoj biste željeli biti bliže, sjetite se djece, jer čak ako vi u tome i ne uspijete, umjesto

vas sve će to učiniti vaša djeca.

Odgovorite na sva njihova pitanja, nađite vremena za njih pa makar morali poslije čitati i stare novine, poljubite njihove dobre djetinje snove, učinite da njihove čudesno blistave oči vide

samo dobra svitanja, vedre dane i velike zvijezde. Ne dopustite da njihovu maštu satre zlo. Ne dajte da vaše dijete odraste ako je njegova radost veća u uzimanju negoli davanju.

Zaustavite svijet, zaustavite vrijeme ako ne stignete dati djeci sve što im treba da odrastu u čistoj ljepoti, jer za ono što se sada događa, nisu kriva djeca.

Kad čovjek bolje razmisli, djeca su još jedino dobro koje je čovječanstvu ostalo. Sve drugo uništeno je u nastojanju da sitni ljudski stvor bude veći od misli, od riječi – od Boga.

Siniša Glavašević

About the Author: Daliborka Pavošević