Naše misli su ovih dana sa svim obiteljima umrlih, stradalih u masovnoj pucnjavi u školi iz susjedne zemlje. Izražavamo najdublju sućut svima u školi i zajednici koji su se suočili s takvom strahotom.

 

U svijetu i vremenu u kojem živimo ništa nije dovoljno daleko da ne utječe i na nas. Posebno kad se tragedija dogodi drugima u školi kao što smo mi sami – učenici, nastavnici i djelatnici škole.  Ovakvi zastrašujući događaji najčešće utječu na puno širi krug ljudi od “samo” onih direktno uključenih.. Utječu tako da izazivaju mnoge, prirodne, normalne i očekivane reakcije, jer smo uvijek i „samo“ ljudi: šok, nevjericu, tugu, bespomoćnost, tjeskobu, ljutnju, poteškoće s razumijevanjem, nemir i razne tjelesne reakcije. Što je događaj bliže, to je veća vjerojatnost pojavljivanja naših raznih reakcija.

Normalno je da ovih dana kao učenik, nastavnik, djelatnik škole, roditelj u Osijeku, Našicama, Đakovu, Belišću, Donjem Miholjcu ili gdjegod, imamo pojačan osjećaj bespomoćnosti i straha. Normalno je da smo šokirani, ljutiti, ojađeni, uzrujani. Kako si možemo pomoći to prevladati?

 

Što nam je potrebno da se suočimo sa zastrašujućim događajem?

Uvijek, a posebno sada, potrebna nam je podrška bliskih osoba: obitelji, prijatelja, nastavnika.  Razgovarajmo međusobno o tome što znamo i kako se osjećamo. Pri tome prvo slušajmo druge, ne prekidajmo ih i ne ispravljajmo u prvi tren. Zatim sami podijelimo što znamo i kako smo. BUDIMO PODRŠKA I TRAŽIMO PODRŠKU. Potpuno je u redu osloniti se na tuđu potporu nakon tragedije u kojoj suosjećamo i to nikako ne znači da više nismo samostalni.  Ako ti se sada o tome ne razgovara, dobro je znati kada i s kim možeš razgovarati ako i kada budeš želio/željela. To su uvijek osobe iz tvog kruga povjerenja: roditelji/skrbnici, prijatelji, rođaci, razrednik/razrednica, nastavnici, pedagoginja i psihologinja, ravnatelj, trener…

Brini o sebi i drugima. Dopusti si i potakni, kako sebe, tako i svoje najbliže, na sve one načine (samo)podrške koje i inače koristiš. Za nekoga je to dugi topli tuš, bicikliranje, knjiga, pisanje dnevnika, programiranje, a za nekoga trčanje, trening, sportsko navijanje i još barem sto drugih načina. Bitno je odabrati ono što ti paše i što je način na koji se opuštaš a čini ti dobro. Uočiš li se da se tvoj prijatelj/prijateljica ne osjeća dobro, pristupi, ponudi razgovor. I uglavnom slušaj. Ponudi da razgovara sa stručnom osobom ako vidiš da je to sve previše opterećuje.

Informacije koje ti se serviraju putem medija i društvenih mreža promatraj kritički – posebno uoči i „upecaj“: senzacionalistički način prenošenja informacija u borbi za još jedan klik, demoniziranje krivaca, neistinite informacije, govor mržnje, nepoštivanje dostojanstva žrtava te sve ono što ne vodi rješenjima da se svi osjećamo sigurno u svojoj najbližoj okolini. Ovo je realna tragična situacija u kojoj možemo primijeniti sve što smo naučili o medijskoj pismenosti da koristi našem mentalnom zdravlju.

Budi podrška, traži podršku!

• Ako reakcije na ovaj zastrašujući događaj kod tebe potraju i ometaju tvoje svakodnevne aktivnosti , dobro je posavjetovati se sa stručnjacima mentalnog zdravlja/školskim psihologom, školskim liječnikom i drugim vanjskim stručnjacima.

Budi podrška, traži podršku. Tako možemo zajedno graditi bolji i sigurniji svijet za sve nas.