Učenici su naša najveća nagrada

Obrazovna organizacija AKS Education Awards iz Indije svake godine dodjeljuje nagradu Global Teacher Award. Ovo je nagrada za najboljeg svjetskog učitelja koja se dodjeljuje godinama u New Delhiju u Indiji. Ove je godine nagrađeno 500 učitelja i nastavnika iz cijelog svijeta. Nagradu za 2023. godinu dobio je nastavnik Elektrotehničke i prometne škole Osijek, vjeroučitelj Petar Kopunović Legetin, uz dvije kolegice iz Osijeka.

 

Željeli smo doznati nešto više o njegovom iskustvu, a kolega Legetin spremno nam je odgovorio na postavljena pitanja.

֍ Iza vas je putovanje u Indiju i priznanje za vaš trud i rad u nastavničkoj struci. Kako je tekao proces prijave za nagradu? Koliko je nagrađenih nastavnika iz Hrvatske?

Nagrađeno je troje nastavnika iz Hrvatske – Nikolina Mandić Gregić, Katarina Ćorković Matančić i ja. Sam proces nominacije odvijao se tako da su me nominirali kolege iz OŠ Mladost u kojoj sam radio prije dolaska u Elektrotehničku i prometnu školu Osijek. Svatko od nas nominiran je na preporuku kolega, a trebalo je priložiti i životopis i ravnateljevu potvrdu.

 

֍ Kakav je osjećaj dobiti međunarodnu nagradu za svoj rad? Kako su na vijest reagirali vaši učenici?

Osjećaj je lijep, jer sam zahvaljujući ovoj nagradi doživio povezanost s drugim krajevima svijeta, osjetio želju za povezivanjem s nastavnicima iz nama prilično nepoznatih krajeva i poticaj za daljnji rad. Nagrade ovozemaljskog svijeta su nevažne – najveća su nagrada naši učenici. Oni su ponosni, čestitaju, javljaju se… učenici su razlog zbog kojeg je lijepo baviti se nastavničkim poslom.

 

֍ Što vam se činilo najizazovnije za prevladati – sama prijava, putovanje, slobodni dani, financije…?

Najizazovnije je bilo organizirati put, jer je rok od obavijesti o nagradi do dodjele bio samo mjesec dana. Bilo je praktičnih izazova, poput obnavljanja putovnice, ishođenja vize za putovanje – taj sam dio uspio odraditi online. Put i smještaj riješio sam vlastitim sredstvima. Razmišljao sam o prehrani, cijepljenju, uzimanju probiotika, ali nisam želio misliti na rizik, nego se pouzdao u sigurnosne mjere i Božju pomoć. Sve je prošlo u najboljem redu.

 

֍Koliko ste dana bili u Indiji i što ste sve vidjeli? Što ćete pamtiti u moru boja, okusa i doživljaja?

Put je trajao oko 10 sati.  Trebalo je prijeći oko 6. 500 tisuća kilometara avionom. Krenuo sam optimistično i otvorena srca i dobio puno toga. Posjetili smo dva grada, Delhi – grad koji ima između 15 i 19 milijuna stanovnika  i Agru – grad od oko 2 milijuna stanovnika u kojemu je jedan od najvažnijih spomenika, Taj Mahal. Uživao sam u drugačijoj flori i fauni, dočekom… Dobili smo ogrlice od svježeg cvijeća i nacrtali su nam točku na čelu – to su najveći znakovi dobrodošlice za strance i treba ih prihvatiti i tako iskazati poštovanje domaćinima. Jeli smo curry, jela s puno začina, a znali smo da ne treba piti vodu niti uzimati led kako ne bismo imali probavnih problema. Najviše su me oduševili susreti s učenicima, djelatnicima i roditeljima. Posjetili smo dvije škole – The Mann School Delhi i Ganpa International School.

Pitali smo učenike jesu li čuli za Hrvatsku. Samo je jedan učenik čuo za našeg Modrića, tako da imamo prostora za promociju Hrvatske u Indiji 🙂

֍ Mogu li se hrvatski i indijski obrazovni sustav usporediti? Što biste istaknuli kao najveću vrijednost indijskog obrazovnog sustava?

S obzirom da su škole koje smo posjetili privatne, ne možemo ih uspoređivati po nekim zajedničkim kriterijima. Učenici imaju brojne mogućnosti – zvjezdarnicu, 3 D printere, učenje stranih jezika (gotovo svi izvrsno govore engleski jezik), puno se polaže na razvoj socijalnih vještina i komunikacijskih vještina. Imaju mogućnost baviti se brojnim izvannastavnim aktivnostima, od zbora i orkestra, preko bazena do konjičkog kluba ili golfa…

Kad bi takva škola postojala i u Hrvatskoj, bila bi sigurno jedna od poželjnijih, moj je dojam.

Naravno, nemaju svi mogućnost niti priliku za takvo školovanje. Vidjeli smo i „pravu“ Indiju – bolesnike i djecu koji prose uz ceste, iznimno zagađen zrak; divili smo se klasičnoj indijskoj arhitekturi, suočili smo se i s majmunima koji obitavaju uz turistička središta, a mogu biti i i agresivni…

 

֍Vidite li prostor za suradnju s kolegama koje ste upoznali u budućnosti?

Svakako su otvoreni i za tu opciju. Razmišljam o nekom eTwinning projektu u kojem bi se naši učenici mogli upoznati s indijskima i razmijeniti iskustva s drugim krajem zemaljske kugle.

 

֍ Kako biste zaključili ovaj naš kratki razgovor – što biste poručili našim učenicima?

Nakon ovog iskustva još mi se više iskristalizirala dragocjenost naše škole koja se očituje u suradnji s drugima, projektima s brojnim zemljama Europske unije, ali i svijeta. Mislim da svatko tko dođe u našu školu može pronaći pravi životni put i otići s osmijehom.

Što se Indije tiče – predstavili smo svoj grad, svoju zemlju, pronijeli smo hrvatsku zastavu. To mi je bilo jako važno, osobito u ovo doba godine kad obilježavamo Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. Spremam  se s učenicima na hodočašće i ove godine kako bismo odali počast žrtvama Vukovara. Za Hrvatsku se čuje daleko!

S ovim smo riječima završili razgovor. Nadamo se da će vas iskustvo vjeroučitelja Legetina potaknuti da radite na sebi, istražujete svoje mogućnosti i pomičete vlastite granice. Nikad ne znate kamo vas to može odvesti. U svakom slučaju, možete narasti iznutra!

About the Author: Daliborka Pavošević