Premijera zabavno-dokumentarnog filma redatelja Hrvoja Petrovića “DGO II/III”, u trajanju od čak puna dva sata, prikazivala se u trenutku koji se pokazao pomalo nepovoljnim za film.
1.10.2022. paralelno s filmom, odvijali su se i ostali dijelovi osječke manifestacije HEAD-ON-EAST na kojoj je većina posjetitelja koja je toga dana izašla iz svojih domova pronašla nešto zanimljivije od filma o Donjem gradu. Tako je posjećenost u dvorištu gradske knjižnice, gdje se film prikazivao, na žalost, bila svedena na manje od 20 ljudi. Srećom, to nije utjecalo na snimanje filma proteklih mjeseci i redatelj je savršeno pokazao kako osoba ne treba film gledati u ogromnoj dvorani punoj ljudi kako bi je nagradio snažnim dojmom.
Film počinje scenom čovjeka na ulici koji viče: “’DI JE DGO? DO TO-KI-JA!” To je prva od bezbroj internih “fora” koje je redatelj odlučio ubaciti u film kao svojevrsni predah od svih informacija koje se nalaze u njemu. Nakon toga slijedi ukratko ispričana priča Osijeka (Centra i Donjeg grada) u prvom dijelu 20. stoljeća. Kroz taj dio redatelj uvodi gledatelje u početak glavnog dijela filma, a to su pedesete godine prošlog stoljeća. Do kraja filma može se saznati mnogo o stanovnicima, ulicama, građevinama i dijelovima Donjeg grada, kao i o susjednim kvartovima, Zelenom polju i Jugu II. te što o njima misle brojni ljudi intervjuirani u filmu.
Ono što film čini pristupačnim te zanimljivim za gledati prosječnom gledatelju jest redateljev opušten pristup pričanju svih tih priča. “Možeš slušati, a ne moraš.” Nisu na odmet ni od prije spomenute brojne šale ubačene u priču, neke razumljive svima, a neke samo onima koji su zapravo iz Donjeg grada ili barem iz Osijeka. To je razumljivo – film o Donjem gradu je, prvenstveno, namijenjen da ga gledaju ljudi koji su, također, iz Donjeg grada. Njima će, naravno, film biti puno zanimljiviji nego bilo kome drugome. Dovoljno je samo uzeti u obzir nostalgiju koja uvelike uljepšava gledanje ovog filma svakome tko ima lijepa sjećanja o Donjem gradu iz bilo kojeg dijela druge polovice dvadesetog stoljeća, bilo o atmosferi, “kultnim” građevinama ili susjednim kvartovima.
Ipak, postoje i čimbenici za koje smatram da filmu rade više štete nego koristi. Nakon što redatelj završi s “pričom” koja prolazi kroz desetljeća, počinje segment filma koji se sastoji samo od intervjua i internih šala, što se nakon 90 zanimljivih minuta filma čini dosadno i besciljno. Naravno, u tom dijelu još uvijek mogu uživati oni koji sve te stvari savršeno razumiju i lijepo im je slušati nekog tko priča o nečemu o čemu bi i oni sami rado pričali.
Bez tog zadnjeg dijela, film bi bio izvrstan zabavni dokumentarac za sve koji žele naučiti nešto o Donjem gradu I Osijeku. Ovako, film je savršen dokumentarac za sve one koji su tamo živjeli u nekom razdoblju druge polovice dvadesetog stoljeća.
Film završava scenom čovjeka na ulici koji viče: “’DI JE DGO? DO TO-KI-JA!” Čak i uz pomalo usporen zadnji dio filma, završna rečenica izmami osmijeh na lice i podsjeti na sve ugodne, zanimljive i zabavne priče koje su se provlačile kroz film. A kako je film napravio puni krug, tako je i redatelj napravio krug oko publike i izašao pred platno da se u nekoliko rečenica osvrne na film, popraćen zasluženim, gromoglasnim pljeskom onih malobrojnih koji su mu te večeri pokazali poštovanje i s njim pogledali film.
Fran Pešti, 3TR1
